Velija Hasanbegović bio je još dječak kada se sa svojim ocem i bratom otrgnuo od zločinaca koji su ih poveli na likvidaciju na obalu Drine. Skočila su braća u Drinu, preplivala je, spasivši tako svoje živote. Veliji je ta Drina, krvava, ali i Drina spasiteljka, ostala duboko urezana u sjećanje svojim mutnim i muljavim vodama, kao rijeka grobište i stratište, a kada je više od decenije i po kasnije ispražnjeno drinsko jezero Perućac, radi radova na hidrocentrali, nekadašnji dječak došao je sa svojim fotoapartom na Drinu i priključio se onima koji su na muljevitom dnu isušenog jezera tražili svoje mrtve rođake, braću, očeve. Desilo se to ljeta 2010. godine, kada su se na dnu ispražnjenog jezera pojavile ljudske kosti i ljudski skeleti žrtava ratnih zločina počinjenih u Višegradu, gradu na Drini, u godinama rata u Bosni od 1992. do 1995. godine. Među hiljadama onih koji su kao dobrovoljci došli na Drinu da pomognu u traženju posmrtnih ostataka svojih najbližih, komšija i sugrađana, našao se i Velija, sada kao profesionalni fotograf, ali i dizajner, da svojim aparatom napravi dokumente o ovoj velikoj potrazi za kostima bošnjačkih stradalnika Višegrada i drugih stanovnika sa obala nemirne i silovite rijeke.
Nastala je tako uzbudljiva crno-bijela foto hronika o traganju za ostacima nevinih žrtava, koju Velija Hasanbegović uramljuje u krupni plan djevojke, sugrađanke iz Višegrada, koja je došla da u pjeskovitom dnu jezera nađe posmrtne ostatke svoga brata. U njenom pogledu Hasanbegovićev objektiv otkriva punu mjeru ljudske tuge i brige, tragike i očaja, koje ova djevojka osjeća pred početak kopanja i traganja za posmrtnim ostacima članova svoje porodice.
Na kraju ove hronike Hasanbegović ponavlja ovaj porte na fonu totala jezera u kome je ostala neotkrivena tajna o sudbini onih čije kosti nisu nađane i koji su ostali predmetom nekih budućih kopanja i traganja.
Sama hronika – koju čine sekvence: dolazak, pripreme, počeci kopanja, prvi nalazi…. i odlazak – registrovana je crno-bijelim prizorima, impresivne objektivnosti i uzbudljivosti. U gami crno-bijelih tonova iskazana je surovo istinita priča o ljudskim naporima da posmrtni ostaci žrtava budu pronađeni i sahranjeni na dostojanstven, ljudski način. Velija Hasanbegović je svojim objektivom želio samo da svjedoči, da iskazuje istinu o tom događaju, ne želeći da ga ponesu atraktivnost i bizarnost samog događaja. Njegovi fotosi su uzdržane i disciplinovane foto opservacije dešavanja na dnu isušenog jezera, pri čemu faktografija prizora, u kontrastima crno-bijelih pasaža, nadrasta samu sebe i postaje nosilac duboko subjektivne interpretacije samog zbivanja.
Svi ti Hasanbegovićevi fotosi kao da nose punu gustinu tragike svjedočenja o jednom događaju koji graniči sa našim mogućnostima shvatanja i poimanja ove tragične priče o Perućcu, jezeru na Drini. Fotografije koje je napravio Hasanbegovićev objektiv nadilaze samu oporost, pa i surovost faktografije, da bi svojim crno-bijelim akordima iskazali punu poetsku tragiku samog događaja, dosežući visine uzbudljive apoteoze o smrti i ljudskom nastojanju da se očuva dostojanstvo nevinih žrtava.
Zato, dok ih gledamo, Hasanbegovićevi fotosi neodoljivo asociraju na najuspješnije primjere raznih foto-hronika koje su, kao ratne priče o ratu u Bosni, ostvarili naši i inostrani fotografi, kojima je objektiv fotoaparata tek samo sredstvo da iskažu svoju senzibilnost kao umjetnici, i kao svjedoci potresnih ratnih prizora.
Nadamo se i želimo da ova Hasanbegovićeva fotografska kolekcija jednog dana bude objavljena kao monografija, koja će, uz slične publikacije o stradanjima u Srebrenici, Sarajevu i drugim gradovima Bosne i Hercegovine, svjedočiti o brojnim gubilištinma na obalama Drine. Posmrtni ostaci tih žrtava izgubljeni su u virovima rijeke nizvodno od Višegrada sve do jezera Perućac, na čijem je isušenom dnu i strmim obalama Velija Hasanbegović, u crno- bijeloj gami, koristeći se sredstvima fotografske umjetničke ekspresije, snimao svoju beskrajno tužnu, tragičnu, uzbudljivo potresnu hroniku.